Odbjegli ratni zločinac: Goran Hadžić

25/07/2008

Hrvatski Srbin optužen za ratne zločine Goran Hadžić u bijegu je četiri godine.

(Različiti izvori)

Goran Hadžić. [Arhivska snimka]

Četvrtog lipnja 2004. godina sudac Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potvrdio je optužnicu protiv čelnika hrvatskih Srba Gorana Hadžića koju je potpisala tadašnja tužiteljica UN-a za ratne zločine Carla del Ponte.

Ujutro 13. srpnja iste godine dužnosnici Haaškog tribunala predali su dokument i uhidbeni nalog -- oba dokumenta zapečaćena -- srbijanskom Ministarstvu vanjskih poslova, tražeći od vlasti "da reagira uz sav mogući oprez i u roku od 72 sata".

Sedam sati kasnije, Hadžić, koji je u to doba živio u raskošnoj kući u Novom Sadu, gradu na sjeveru Srbije, otišao je iz svojeg doma noseći veliku torbu i nestao. Pobjegao je 17 sati prije no što je srbijansko pravosuđe zatražilo od policije njegovo uhićenje.

Nakon što mu je priopćeno kako je nemoguće pronaći Hadžića, te kako nije poznato gdje se on nalazi, ICTY je javno objavio optužnicu protiv njega 16. srpnja 2004. godine, budući da je dokument koji je trebao biti zapečaćen već stigao u medije.

Bivši čelnik hrvatskih Srba tako se priključio popisu s još 21 odbjeglim optuženikom za ratne zločine iz balkanskih sukoba devedesetih, koje je u to doba tražio UN-ov tribunal.

Del Ponte je optužila srbijanske vlasti da su izvijestile Hadžića o predstojećem uhićenju.

Rođen 17. rujna 1958. godine u općini Vinkovci u Hrvatskoj, Hadžić je radio kao skladištar prije sukoba u zemlji 1991-1995. Hadžić je osamdesetih godina pristupio Savezu komunista -- Stranci za demokratske promjene, a kasnije Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Desetog lipnja 1990. godine izabran je za predsjednika stranke za Vukovar i nastavio napredovanje u njezinim redovima.

Nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. godine, Hadžić je imenovan za predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. On je 26. veljače 1992. godine izabran za predsjednika takozvane Republike Srpske Krajine. Na toj dužnosti ostao je do prosinca 1993. godine.

UN-ovi tužitelji optužili su ga po osam točaka za zločine protiv humanosti, a po šest točaka za kršenje zakona i običaja ratovanja, zbog njegove navodne umiješanosti u progon, istrebljenje, ubojstva, zarobljavanje, mučenje, nehumano postupanje, okrutan tretman, deportiranje i bezobzirno uništavanje i pljačkanje javne i privatne imovine.

Optužnicom je obuhvaćeno razdoblje između 25. lipnja 1991. godine i završetka njegova predsjedničkog mandata u prosincu 1993. godine. Navodi se kako je Hadžić bio sudionik u zajedničkom kriminalnom pothvatu, težeći "trajnom prisilnom uklanjanju većine Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva s približno trećine teritorija Republike Hrvatske kako bi ga izvršenjem zločina učinio dijelom nove države kojom dominiraju Srbi".

Među ostalim osobama koje su navedene kao članovi ovog zajedničkog kriminalnog pothvata još su jedan bivši čelnik hrvatskih Srba Milan Martić, kao i neke ključni Srbi iz tog razdoblja, uključujući preminulog predsjednika Slobodana Miloševića, šefa državne sigurnosti Jovicu Stanišića i zapovjednika posebnih postrojbi Franka Simatovića. Čelnik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, kome se trenutačno sudi za ratne zločine u Haaškom sudu, i ubijeni zapovjednik paravojnih postrojbi Željko Ražnatović "Arkan" također su bili na tom popisu.

Među slučajevima navodnih ratnih zločina nad Hrvatima i drugim nesrbima koji su nabrojani u optužnici ubojstvo je 264 hrvatska ratna zatočenika u studenom 1991, koje su srpske snage odvele iz bolnice u Vukovaru i strijeljale na poljoprivrednom dobru Ovčara, oko 5 kilometara južno od grada. Hadžić se također sučeljava s optužbama za odgovornost za istrebljenje ili ubojstvo stotina civila, uključujući žene i starije osobe, u nekoliko sela u istočnoj Slavoniji.

U optužnici je također detaljno opisan događaj od 18. listopada 1991. godine, kada su snage pod Hadžićevim zapovjedništvom, pripadnici paravojne postrojbe Dušan Silni i srbijanskih postrojbi, prisilili 50 hrvatskih zatočenika da uđu u minsko polje u okolini sela Lovas, oko 20 kilometara jugozapadno od Vukovara. U eksplozijama mina ili pucnjavi poginuo je 21 zatočenik.