Kosovo: diplomatski proces

15/12/2006

Šest godina nakon sukoba od 1998-1999, Vijeće sigurnosti UN-a je odlučilo da je došlo vrijeme za otvaranje političkog procesa u cilju određivanja budućnosti Kosova.

(Razni izvori -- 24/10/05 - 04/12/06)

Lideri Srbije i kosovskih Albanaca održali su svoje prve razgovore licem u lice 24. jula 2006, ali to zasjedanje je samo pokazalo koliko su i dalje te dvije strane udaljene. [Getty Images]

Iako tehnički još uvijek dio Srbije, Kosovo je de fakto protektorat UN-a od kraja tamošnjeg sukoba 1998-1999. godine. 10. juna 1999. je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo Rezoluciju br. 1244 kojom se ratom poharana pokrajina stavlja pod upravu UNMIK-a do utvrđivanja njenog konačnog statusa.

Nakon više od šest godina, 24. oktobra 2005, Vijeće je podržalo preporuku generalnog sekretara UN-a Kofija Annana za otvaranje političkog procesa u cilju rješavanja tog pitanja.

Odluka je donesena nakon sveobuhvatnog pregleda napretka pokrajine u sprovedbi niza standarda koje je međunarodna zajednica uspostavila kao preduslov za otvaranje pregovora. Pregled je vršio specijalni izaslanik Annana za taj region, norveški diplomata Kai Eide.

"Vijeće sigurnosti se slaže s generalnom procjenom ambasadora Eidea da je, bez obzira na izazove s kojima se Kosovo još suočava i na širi region, došlo vrijeme da se krene u narednu fazu," rečeno je u izjavi Vijeća.

Annan je zatim imenovao finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija za svog specijalnog izaslanika da vodi pregovore, te austrijskog diplomatu Alberta Rohana za zamjenika poslanika.

Nekoliko sedmica nakon toga, EU i Sjedinjene Države imenovale su svoje izaslanike u pregovorima -- Stefana Lehnea, to jest Franka Wisnera.

Pored UN-a, još jedan ključni faktor u procesu je šestonacionalna Kontakt-grupa za Kosovo, koja se sastoji od Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije i Sjedinjenih Država. U novembru je ova grupa sačinila paket rukovodnih principa za rješavanje pitanja statusa, isključivši između ostalog kao mogući ishod pregovora povratak na situaciju prije 1999, podjelu pokrajine, kao i njeno prisajedinjenje bilo kojoj drugoj državi.

U sklopu priprema za pregovore, Ahtisaari je posjetio Prištinu i Beograd – kao i Podgoricu, Skoplje i Tiranu – da bi procijenio pozicije ključnih faktora u regionu.

Specijalni izaslanik UN-a Martti Ahtisaari. [Getty Images]

Stavovi lidera Srbije i kosovskih Albanaca po tom pitanju bili su dijametralno suprotni.

Insistirajući da treba zadržati suverenitet nad Kosovom, Beograd je rekao da je sve na što on može pristati davanje značajne autonomije.

Kosovski Albanci, koji sačinjavaju do 90% stanovništva pokrajine od nekih 2 miliona ljudi, zahtijevali su ništa manje nego punu nezavisnost od Srbije.

Otvaranje prvih direktnih razgovora između zvaničnika Srbije i kosovskih Albanaca bilo je zakazano za 25. januar 2006. Međutim, smrt predsjednika Kosova Ibrahima Rugove 21. januara dovela je do jednomjesečnog odlaganja pregovora.

Fetmir Sejdiu, koji je na kraju izabran da naslijedi Rugovu, zamijenio je pokojnog predsjednika i kao šef pregovaračkog tima s Kosova. Ostali ključni članovi tima su bili premijer Kosova Bajram Kosumi, koji je kasnije dao ostavku i koga je zamijenio Agim Ceku, lideri opozicije Hashim Thaci i Veton Surroi, te šef skupštine pokrajine.

Srbijanski pregovarački tim sastojao se od predsjednika Borisa Tadića, premijera Vojislava Koštunice i drugih visokih zvaničnika. U njega su bili uključeni i predstavnici srpske zajednice na Kosovu.

Prvi direktni pregovori pod vodstvom UN-a između zvaničnika Srbije i kosovskih Albanaca otvoreni su u bečkoj palači Daun-Kinssky 20. februara 2006. Dvije strane su učestvovale s osmočlanim delegacijama, koje su vodili s jedne strane zamjenik premijera Kosova i ministar lokalne uprave Lutfi Haziri, a s druge strane savjetnik srbijanskog predsjednika Leon Kojen. Dvodnevnim razgovorima, koji su se fokusirali na decentralizaciji, predsjedavao je Rohan. On je rekao da je sastanak, iako nije svojim rezultatima “izazvao zemljotres”, bio “prilično uspješan".

Decentralizacija je i dalje bila ključna stavka na dnevnom redu nekoliko narednih rundi razgovora, u kojima su također obrađivani manjinska prava i zaštita kulturnog i historijskog nasljedstva – posebno onog srpske zajednice na Kosovu, koja broji nekih 100.000 lica.

Osim ekonomskih aspekata, poput finansijskih obaveza i investicija, dugova, privatizacije i budućeg vlasništva nad ključnim industrijskim dobrima, u bečkim razgovorima nije obrađivano pitanje osnovnog statusa do sedme runde 24. jula, kad su lideri Srbije i kosovskih Albanaca održali svoje prvo zasjedanje licem u lice. Ono je samo pokazalo da se u prethodnih pet mjeseci razgovora nije uspjelo premostiti jaz između stavova Beograda i Prištine.

"Očigledno je da su pozicije strana i dalje jako udaljene,“ rekao je Ahtisaari na novinskoj konferenciji nakon tog sastanka. "Beograd bi se složio na bilo šta osim nezavisnosti, a Priština neće da prihvati ništa osim pune nezavisnosti."

Decentralizacija i manjinska prava su ponovno bili na dnevnom redu osme runde razgovora 7. i 8. augusta, ali je postignut sporazum jedino oko imenovanja komandira policijskih stanica.

Mjesec kasnije je u Beču održana još jedna dvodnevna runda, gdje su tim Srbije i kosovskih Albanaca ponovno načinili malo materijalnog napretka, uprkos, kako ju je Rohan opisao, “dobroj i konstruktivnoj diskusiji".

"Imali smo jednu, dvije ili tri stavke s kojima smo mogli krenuti naprijed, ali odista ne možemo govoriti o nekom značajnom koraku," kazao je zvaničnik UN-a o tom zasjedanju, koje se opet uvelike fokusiralo na decentralizaciju, kulturno naslijeđe i prava etničkih zajednica na Kosovu.

U svom redovnom izvještaju Vijeću sigurnosti o Kosovu, objavljenom nekoliko dana nakon devete runde bečkih razgovora, Annan je izrazio nezadovoljstvo time što Srbi i kosovski Albanci nisu približili svoje pozicije.

"Uprkos poklapanju u nekom stvarima, razgovori su otkrili da su strane još uvijek jako udaljene po većini pitanja," rečeno je u izvještaju šefa UN-a, kojim se pozvalo obje strane da pokažu “više fleksibilnosti” tako da se može postići kompromis.

Nekoliko dana kasnije, Rohan je potvrdio da su šanse da do toga dođe male.

"Približavamo se trenutku gdje samim razgovorom nećemo postići cilj,“ rekao je on. "Mogli bismo razgovarati još 10 godina i ništa se ne bi promijenilo."

U septembru je Kontakt-grupa zatražila od Ahtisaarija da "pripremi sveobuhvatan prijedlog za rješavanje statusa”. Istog mjeseca, Srbija je usvojila novi ustav, u kome se Kosovo definira kao “neodvojivi” dio njene teritorije. Većina glasača u Srbiji su podržali osnovni zakon svoje zemlje na referendumu održanom krajem oktobra, čime je popločan put za parlamentarne izbore, zakazane za 21. januar 2007.

Uprkos svojim prvobitnim planovima da se proces određivanja statusa Kosova okonča do kraja 2006, međunarodna zajednica je odlučila da Ahtisaari treba podnijeti svoj prijedlog za rješenje nakon glasanja u Srbiji.